Jezgrovno obilježje jezičnog poremećaja jesu teškoće u usvajanju i korištenju jezika prouzročene deficitima u razumijevanju ili produkciji rječnika, strukture rečenice i dijaloga. Ovi jezični deficiti očiti su u govornoj komunikaciji, pisanoj komunikaciji ili jeziku znakova.
Ekspresivna sposobnost odnosi se na produkciju vokalnih, gestovnih/znakovnih ili verbalnih signala, a receptivna sposobnost odnosi se na proces primanja i razumijevanja jezičnih poruka.
Jezični poremećaj obično pogađa rječnik i gramatiku, a ovi učinci onda ograničavaju sposobnost za dijalog.
Jezični poremećaj pojavljuje se za vrijeme ranog razvojnog perioda, no do četvrte godine individualne razlike nisu, kao pojedinačni pokazatelji, visokoprediktivne za kasnije ishode. Blizu dobi od 4 godine individualne razlike su stabilnije, veća je točnost mjerenja i visoko su prediktivne za kasnije ishode. Jezični poremećaj dijagnosticiran od četvrte godine vjerojatno je stabilan tijekom vremena i tipično traje do odrasle dobi, iako je vjerojatno da će se tijekom razvoja mijenjati individualni profil jezičnih snaga i deficita. (DSM-5, Naklada Slap, 2014).
No, svako odstupanje u jezičnom razvoju u dobi mlađoj od 4 godine (npr. kašnjenje u pojavi prve riječi, opseg rječnika manji od 50 riječi između 18. i 24. mjeseca života, nepojavljivanje dvočlanog iskaza – rečenice od 2 riječi do 2. godine života i sl.) su potencijalni čimbenici rizika za kasnije postavljanje dijagnoze (Razvojnog) jezičnog poremećaja te je nužna logopedska procjena i eventualna rana intervencija od najranije životne dobi (dakle, i prije 4. godine).
Djeca s teškoćama govorne produkcije mogu imati teškoće s fonološkim poznavanjem govornih glasova ili sa sposobnosšću koordinacije pokreta za govor u različitim stupnjevima.
Prema tome, poremećaj govornih glasova je heterogen obzirom na mehanizme koji su mu u osnovi i uključuje fonološki poremećaj i poremećaj artikulacije.
Poremećaj govornih glasova dijagnosticira se u slučajevima kada produkcija govornih glasova nije u skladu s očekivanjima uz djetetovu dob i razvojnu fazu i kada deficiti nisu posljedica fizičkih, strukturalnih, neuroloških oštećenja ili oštećenja sluha – artikulacijski i/ili fonološki poremećaji.
Djeca s poremećajima govornih glasova nastavljaju koristiti nezrele procese fonološkog pojednostavljivanja i nakon treće godine, dobi u kojoj bi napredak u ovladavanju produkcijom govornih glasova trebao rezultirati u uglavnom razumljivom govoru (DSM-5, Naklada Slap, 2014).
Prema dobnim i normama u zajednici, do dobi od 5 godina većina govornih glasova trebala bi biti proizvedena jasno i većina riječi trebala bi biti izgovorena točno.
Obilježja specifičnog poremećaja učenja su: prisutne perzistentne teškoće u učenju temeljnih akademskih vještina s početkom u godinama formalnog školovanja, izvedba osobe u pogođenim vještinama značajno je ispod prosjeka za dob te su teškoće lako vidljive u ranoj školskoj dobi u većine osoba.
Ove teškoće se smatraju “specifičnima” zbog sljedećih razloga. Prvo, one se ne mogu pripisati intelektualnim onesposobljenostima, općem razvojnom zaostajanju, poremećajima vida ili sluha ili neurološkim ili motoričkim poremećajima. Drugo, ova teškoća učenja ne može se pripisati općenitim vanjskim, kao što su ekonomske ili okolinske nepovoljne prilike, kronično izostajanje ili pomanjkanje poduke. I na kraju, ova vještina učenja može biti ograničena na jednu akademsku vještinu ili područje.
Specifični poremećaj učenja s oštećenjem čitanja (ako je poremećena točnost čitanja riječi, brzina ili fluentnost čitanja, razumijevanje pročitanog).
Disleksija je alternativni izraz koji se koristi za označavanje obrasca teškoća u učenju karakteriziranih problemima s točnim ili fluentnim prepoznavanjem riječi, slabim dekodiranjem i slabim sposobnostima sricanja.
Specifični poremećaj učenja s oštećenjem pismenog izražavanja (ako je poremećena točnost sricanja, točnost gramatike i pravopisa, jasnoća ili organizacija pismenog izražavanja).
Specifični poremećaj učenja s oštećenjem u matematici (ako je prisutan poremećaj u pojmu brojeva, pamćenju artimetičkih činjenica, točnosti ili fluentnosti računanja, točnosti matematičkog zaključivanja).
Diskalkulija je alternativni izraz koji se koristi za označavanje obrasca teškoća karakteriziranih problemima u obradi numeričkih informacija, učenju matematičkih činjenica i točnom ili fluentnom izvođenju računanja.
Obzirom na težinu poremećaj učenja može biti: blagi, umjereni i teški.
Prevalencija specifičnog poremećaja učenja je 5-15% među djecom školske dobi u različitim jezicima i kulturama (DSM-5, Naklada Slap, 2014).
Govorna tečnost ili tečan govor podrazumijeva sinkronu mišićnu aktivnost u stapanju glasova i slogova riječi, nizanje riječi u rečenici primjerenom brzinom, u ujednačenom ritmu, bez ponavljanja, produljivanja, umetanja glasova ili slogova te zastoja koji bi remetili sraz jezičnog plana i motoričke izvedbe.
Mucanje je specifično zbivanje u govoru s početkom u djetinjstvu, zbog kojega osoba ima nedvojbene ili nedvosmislene momente netečnosti u kojima ponavlja govorne pokrete u slogovima ili dijelovima slogova riječi, fiksira položaje artikulatora (s čujnim i/ili nečujnim protokom zraka) i pokazuje s time povezana verbalna ili neverbalna ponašanja koja tijekom godina postaju važan dio njegove osobnosti, čineći glavninu njezine percepcije vlastitoga govora i dajući vrijednosni pečat svim njezinim govorničkim ulogama.
Može se reći da se mucanje ostvaruje najviše govorom, ali njegovu kompleksnost kako govornog, tako i komunikacijskog poremećaja, najbolje definiraju multidimenzionalne značajke vidljivog i nevidljivog zbivanja tijekom komunikacije.
Mucanje upravo onim neizgovorenim vuče za sobom niz afekata i socijalnih pritisaka koji katkada razorno djeluju na osobu, a da se to izvana uopće ne vidi. Sve to neće se dogoditi u prvoj ili drugoj godini mucanja. Za to je najčešće potrebno dulje vrijeme komunikacijskog iskustva uz mucanje, mora se stvoriti svojevrsna “memorijska banka” iskustava mucanja, koja se, na svu sreću, ipak najčešće stvara polako, a u djece u prvim godinama mucanja nije prisutna (Galić-Jušić 2021).
Brzopletost je konfuzan, hirovit, disritmičan govor kojega karakteriziraju prekidi u tijeku, ali bez ponavljanja ili oklijevanja, praćeni stapanjem glasova, krivim izgovaranjem ili izostavljanjem slogova ili pretjeranim normalnim netečnostima. Govor je slabo razumljiv, potpomognut gestama i poštapalicama, jezične vještine su lošije, prisutna je smanjena svjesnost poremećaja.
Disfonija je poremećaj fonacije govora uzrokovan oštećenjem ili poremećajem rada vokalnih organa, kojeg karakterizira odstupanje od normalnih obilježja visine, intenziteta i kvalitete glasa.
Kada su u pitanju poremećaji fonacije potrebno je proučavati organizam u cjelini kao i sve mehanizme koji sudjeluju u stvaranju glasa. Prema medicinskoj podjeli, dijeli se na primarne organske i funkcionalne promuklosti te sekundarne organske i funkcionalne promuklosti.
Poremećajima glasa mogli bismo nazvati sve ono što smanjuje učinak komunikacije i čini glas manje ugodnim, pri čemu govornik za primjereno jak i ugodan glas troši previše energije (Bolfan-Stošić, 1994).
Nazalnost je patološko odstupanje od nosne rezonancije.
Hiperrinofonija je povećana nazalnost pri proizvodnji različitih glasova (svih, osim nazala).
Hiporinofonija je smanjena nazalnost kojom su zahvaćeni svi glasovi, nazali smanjenom rezonantnom akustičkom energijom, a ostali, ovisno o vrsti i stupnju opstrukcije, posjeduju u određenoj mjeri suvišak rezonantnih nosnih frekvencija.
Miješana nazalnost podrazumijeva nepoželjnu prisutnost nazalnosti pri izgovoru oralnih glasova, te nedostatak nazalnosti kod nazala.
Dizartrija je neuromotorički poremećaj koji se manifestira odstupanjima u govornoj brzini, snazi, točnosti, rasponu, tonu ili trajanju govora. Mišićna izvedbena disfunkcija narušava komunikacijsku učinkovitost dok je sadržaj govornog jezika očuvan. Postoje razni neurološki poremećaji i oštećenja koji uključuju disfunkciju središnjeg i perifernog živčanog sustava te mogu manifestirati dizartriju.
(Budući da postoji preklapanje u funkcioniranju mišića, u osoba s dizartrijom su česte poteškoće s hranjenjem i gutanjem).
Govorna apraksija neurološki je poremećaj kojeg karakterizira oštećena preciznost i konzistentnost govornih pokreta bez neuromišićnih oštećenja. Pogreške tipa: ponavljanja, produžavanja glasova, zamjene i omisije glasova, su nedosljedne i nepredvidljive, uz mogućnost spontano jasnog artikuliranog govora.
Dječja govorna apraksija: prema ASHA (2007) dječja govorna apraksija (DGA) neurološki je govorni poremećaja kod kojeg su oštećeni procesi konzistentnosti i preciznosti pokreta u pozadini govora uz nemogućnost oblikovanja voljnih pokreta govornog aparata, bez prisutnosti mišićne slabosti ili paralize. Javlja se kao posljedica nemogućnosti planiranja govora u središnjem živčanom sustavu unatoč tome što dijete zna što želi reći.
Prema Zakonu o hrvatskom registru o osobama s invaliditetom, oštećenja sluha se dijele na gluhoću i nagluhost. Gluhoćom se smatra gubitak sluha u govornim frekvencijama (500 do 4000 Hz) većim od 80 decibela, dok je nagluhost oštećenje sluha od 25 do 80 decibela. Obzirom na vrijeme nastanka, razlikujemo prirođena i stečena oštećenja sluha. Ovisno o stupnju i vremenu nastanka, oštećenje sluha otežava ili onemogućava spontano usvajanja jezika i govora slušanjem. Kasno otkrivanje oštećenja sluha i zakašnjela habilitacija dovodi do ozbiljnih poteškoća na planu komunikacije.
Disfagija je naziv poremećaja gutanja koji se definira kao smetnje gutanja ili otežano gutanje. Nastaje zbog teškoća u prolazu tekuće ili krute hrane, ili oboje, od usne šupljine, putem ždrijela u želudac. Ovisno o području kojeg zahvaća dijeli se na:
Orofarinegalnu disfagiju koja uključuje početnu fazu žvakanja i usitnjavanja hrane te prijenosa iz usne šupljine do početnog dijela jednjaka.
Ezofagealnu disfagiju koja uključuje smetnje prolaska hrane na mjestu gdje jednjak prelazi u želudac.
Najčešći uzroci disfagije definirani su kao mehanički, opstruktivni i neurološki poremećaji motiliteta probavnog trakta.
Suštinska obilježja poremećaja iz spektra autizma su perzistentno oštećenje u uzajamnoj socijalnoj komunikaciji i socijalnoj interakciji i ograničeni repetitivni obrasci ponašanja, interesa i aktivnosti. Ovi su simptomi prisutni od ranog djetinjstva i ograničavaju ili oštećuju svakodnevno funkcioniranje.
Manifestacije poremećaja vrlo se razlikuju, ovisno o težini autističnog stanja, razvojnoj razini i kronološkoj dobi, otud izraz spektar.
Poremećaj iz spektra autizma obuhvaća rani infantilni autizam, autizam u djetinjstvu, Kannerov autizam, visokofunkcionirajući autizam, atipični autizam, pervazivni razvojni poremećaj, neodređen, dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu i Aspergerov poremećaj.
Mnoge osobe iz spektra autizma imaju intelektualno i/ili jezično oštećenje. Često su prisutni motorički deficiti, uključujući neobičan način hoda, nespretnost i druge abnormanle motoričke znakove (npr. hodanje na vrhovima prstiju).
Simptomi se tipično prepoznaju za vrijeme druge godine života (dob od 12-24 mjeseca), ali mogu se vidjeti i prije 12. mjeseca života ako su razvojna kašnjenja teška ili kasnije, nakon 24. mjeseca, ako su simptomi suptilniji (DSM-5, Naklada Slap, 2014).
Brojne neurodegenerativne bolesti, kao neizlječiva i iscrpljujuća stanja rezultiraju progresivnom degeneracijom i/ili smrću živčanih stanica i uzrokuju probleme s kretanjem (zvane ataksije) ili narušeno mentalno funkcioniranjem (zvane demencije), narušavaju kognitivne komunikacijske vještine i sposobnosti. Različita oštećenja mozga, uzrokovana nekom izvanjskom silom (trauma udarcem, trzajem glave i sl.) ili zatvorena oštećenja glave (potres mozga, kontuzijom, intrakranijalnim hematomima, tumorima i sl), ovisno o mjestu i stupnju oštećenja mozga za posljedicu mogu rezultirati teškoćama i poremećajima u okviru narušenih kognitivnih vještina kao što su razmišljanje, razumijevanje i komuniciranje, poremećaji kretanja, pisanja, zbunjenost; i razdražljivost i promjene raspoloženja.
Navedeni poremećaji direktno utječu na općenitu kvalitetu govorno-jezične komunikacije i takve osobe je nužno uključiti u rehabilitacijski ili habilitacijski postupak.
Karakteriziran je prvenstveno teškoćom u uporabi jezika u socijalne, komunikacijske svrhe odnosno u pragmatičkoj komponenti jezika što dovodi do narušavanja socijalnih interakcija, a manifestira se kroz deficite u razumijevanju i slijeđenju socijalnih pravila verbalne i neverbalne komunikacije.
Najčešće popratno obilježje ovog poremećaja jest jezično oštećenje, koje je karakterizirano kašnjenjem u dostizanju važnih jezičnih razvojnih događaja u anamnezi i anamnestičkim, ako ne i sadašnjim, problemima strukturalnog jezika. Deficit pažnje / hiperaktivni poremećaj, problemi s ponašanjem i specifični poremećaj učenja također su češći među osobama s ovim poremećajem (DSM-5, Naklada Slap, 2014).
Izvori:
Allison, K. M., Cordella, C., Iuzzini-Seigel, J., Green, J. R. (2020). Differential Diagnosis of Apraxia of Speech in Children and Adults: A Scoping Review. Journal of Speech, Language, and Hearing Research, 63, 2952–2994. doi:10.1044/2020_JSLHR-20-00061. <https://pubs.asha.org/journal/jslhr>, (pristupljeno 12. travnja.2025.)
American Speech-Language-Hearing Association. (2007). Childhood apraxia of speech [Technical Report]. <Izvor>, (pristupljeno 12.travnja 2025.)
Američka psihijatrijska udruga. Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, peto izdanje. Jastrebarsko: Naklada Slap, 2014.
Blaži, D., Opačak, I. (2010). Teorijski prikaz dječje govorne apraksije i ostalih jezično- govornih poremećaja na temelju diferencijalno-dijagnostičkih parametara. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 47, 1, 49-63.
Bolfan-Stošić, N., Zorić, A. (1997). Higijena dječjeg glasa (Uputstva za rad kod kuće i razvijanje higijene dječjeg glasa). Hrvatsko logopedsko društvo, Zagreb
Galić-Jušić I. (2021). Mucanje. Naklada Slap, Jastrebarsko.
Mildner, V. (2003). Govor između lijeve i desne hemisfere. Zagreb: IPC grupi
National Library of Medicine, National Center for Biotechnology Informations.
(pristupljeno 12.travnja 2025.)
Samy A. Azer; Ashok Kumar Kanugula; Ravi K. Kshirsagar: Dysphagia.
<Izvor>, (12.travnja 2025.)
Dilip Kumar Jayaraman; Joe M. Das: Dysarthria.
<Izvor>, (12.travnja 2025.)
Cindy Neighbors; Muhammad F. Hashmi; Sungjin A. Song: Dysphonia.
<Izvor>, (12.travnja 2025.)
National Institute of Environmental Health Sciences.
<Izvor>, (12.travnja 2025.)
National Institute of Neurological Disorders and Stroke. Traumatic Brain Injury (TBI).
<Izvor>, (12.travnja 2025.)
Priručnik fonijatrija. Sveučilište u Zagrebu. <Izvor>, (13.travnja 2025.)
Zakon o hrvatskom registru o osobama s invaliditetom. <Izvor>, (07.travnja 2025.)
